*Povijest PPP
Psihoterapija pokretom i plesom (ponekad se skraćeno naziva “plesna terapija”) razvila se 40-tih godina prošlog stoljeća u SAD-u, šireći se preko UK-a u Europu, gdje je “stigla” 70-tih godina. Slijedom toga, ona je mladi pravac u psihoterapiji zapadne civilizacije, unatoč činjenici da je terapijski aspekt pokreta poznat i korišten od pradavnih vremena u raznim plemenskim zajednicama širom svijeta te da je ples sastavni dio i današnje zapadne civilizacije, svaki narod njeguje svoj narodni ples kao kulturnu baštinu.
Začetnice plesne terapije u SAD-u su Marian Chase i Mary Whitehouse (SAD), dok u Europi začetnicom smatramo Elsu Gindler koja je, osim na plesnu terapiju, veliki utjecaj imala i druge psihoterapijske pravce (tjelesno orjentirane psihoterapije, Geštalt psihoterapiju) i sometske prakse i metodologije (Feldenkreis, Pilates). Sve tri su prvotno bile plesačice koje su (kod polaznika svojih plesnih radionica), uočile terapijske efekte plesa. Nakon Drugog svjetskog rata Marijan Chase je vodila plesne radionice u psihijatrijskim klinikama, s osobama oboljelim od PTSP-a, gdje su liječnici primijetili brže napredovanje u procesu izliječenja kod bolesnika koji su polazili njihove radionice. Mary Whitehouse radila je više s polaznicima koji su dolazili s problemima suvremenog čovjeka.
*PPP- definicija i osnovna obilježja
Prema ADTA (Američko udruženje plesnih terapeuta) psihoterapija pokretom i plesom je terapijska primjena pokreta i plesa s ciljem unaprređenja emotivne, kognitivne, socijalne i tjelesne integracije pojedinca.
Sličnost između tjelesno orijentiranih psihoterapija i psihoterapije pokretom i plesom je u zagovaranju uključivanja tijela u terapijski proces što je danas i znanstveno dokazano kao nužnost uspješnosti terapije, osobito u tretmanu trauma.
U psihoterapiji pokretom i plesom, osim fokusa na tijelo, njegov izgled i položaj, zatim tzv. blokade i senzacije u tijelu, značaj se pridaje i načinu kretanja klijenta kao i disanju, gestikulaciji, mimici, tonusu mišića i dr. Osnovna pretpostavka ove terapije je da tjelesni pokreti odražavaju unutarnje psihičko stanje pojedinca te da promjene obrazaca kretanja dovode i do promjena u psihi.
Psihoterapeuti ovog smjera oslanjaju se i na Labanovu analizu pokreta u opservaciji klijentova kretanja. Prema njoj pokret se, odnosno način na koji je izveden, može promatrati kroz četiri glavna čimbenika: prostor, vrijeme, tok i težinu (silu, snagu). S aspekta vremena, pokret u njegovim krajnjim fazama može biti brz ili spor; u odnosu na prostor pokret može biti direktan ili indirektan; prema toku pokret može biti slobodan ili vezan, u a odnosu na težinu pokret može biti lagan ili težak (odnosno napet ili opušten). Ova četiri čimbenika koji određuju pokret analogni su s unutarnjim psihičkim stanjem individue: korištenje prostora povezuje se s razmišljanjem, vrijeme s donošenjem odluka, tok s osjećajima, a težina s identitetom. Možda se na prvi pogled može činiti čudnim povezivati načine pokreta s psihičkim stanjem pojedinca, ali promatramo li npr. stanje i pokrete našeg tijela kad smo ljuti, ili kad smo radosni, uočit ćemo kako su nam pokreti u radosti češće slobodni (tok) i lagani (težina, sila), dok su nam u ljutnji češće vezani, zadržani (tok) i teški, odnosno napeti (sila, težina). Psihoterapija podrazumijeva rad s klijentovim obrascima kretanja, postupno proširujući spektar njegovog kretanja, čime se djeluje na razvoj i oslobađanje novih, drugačijih (konstruktivnijih), obrazaca ponašanja, mišljenja i nošenja s emocijama. Sažeto rečeno, u psihoterapiji pokretom i plesom vjerujemo da ako pokrenemo tijelo, pokrenut ćemo i emocije, kao i obrnuto- emocije djeluju na naše tijelo, odnosno ako promijenimo, zapravo proširimo svoje obrasce kretanja, proširit ćemo i naše mogućnosti ponašanja i poduzimanja akcija za nošenje s poteškoćama sa samima sobom ili s okolinom. Zbog mogućnosti komuniciranja s klijentima i na neverbalnom nivou, te oslobađanju i razrješenju određenih potisnutih sadržaja koji su ostali zatvoreni i zapisani u tijelu u obliku neke bolesti ili napetosti, plesna psihoterapija ima svoju primjenu u radu sa širokim spektrom klijenata i s različitim poteškoćama.
*Što o PPP kažu znanstvena istraživanja?
Prema znanstvenim istraživanjima, psihoterapija pokretom i plesom pokazala se učinkovitom u radu s osobama koje se oporavljaju od težih bolesti u području onkologije, kardiologije, neurologije, interne medicine, kroničnih bolesti, psihijatrije, imunologije te tjelesnih oštećenja (prema Sanela Janković Marušić: Komunikacija u medicini, Čovjek je čovjeku lijek, Komunikacija pokretom, str. 73, Medicinska naklada -2011, Zagreb).
Spomenut ćemo neke od njih:
- Prema istraživanju Rohricht i Priebe u istočnom Londonu, Velika Britanija, pacijenti koji su bolovali od kronične shizophrenije i bili uključeni u tretman terapije pokretom i plesom pokazali su, u odnosu na kontrolu skupinu koja je bila uključena samo u verbalno savjetovanje, značajno smanjene simptoma tzv. efekta “otupljenosti”, PANSS efekta i motorne deprivacije. (Frank Rohricht, Stefan Priebe: Efect of body-oriented psychological therapy on negative symptoms in shizoprenia: a randomized controlled trial; Psychological Medicine 2006., 36, 669-678, Cambridge Universitiy Press).
- U istraživanju povezanosti iskustva anksioznosti i opisa fizičke ekspresije anksioznosti u određenom trenutku (Fiasca, P.: “A research Study on Anxiety and Movement, American Journal of Dance Therapy), sudjelovalo je 10 profesionalnih plesača i 10 amatera, u svakoj grupi po 5 muškaraca i 5 žena. Od njih se tražilo da opišu dvije situacije vlastite anksioznosti, te da nakon toga fizički demonstriraju to iskustvo. Istraživanje je pokazalo da su ispitanici iz svih kategorija (žene i muškarci, plesači i neplesači), izražavali anksioznost kroz četiri tjelesna područja- prsa, vrat, trbuh i leđa, koji mogu predstavljati pouzdane kriterije za definiranje anksioznosti. Iz ovoga se može izvući zaključak o kliničkoj važnosti ove tjelesno bazirane definicije. Nedostatak ovog istraživanja svakako je taj da je znanje i prijenos znanja u našoj kulturi najviše konceptualan i lingvistički, a da su znanja o artikulaciji i prenošenju senzulanih i perceptivnih “znanja” gledana, u najboljem slučaju, kao druga po značaju. Stoga bi, smatra autor, veliku korist u kliničkom radu terapeuti i klijenti imali ukoliko bi i jedni i drugi bili svjesniji povezanosti tijela i uma, a toj vezi posvetili više pažnje. Svijest o tome, smatra autor teksta, doprinijela bi ublažavanju mnogih psihosomatskih bolesti i smanjivanju neuroza.
- S. C. Koch, PhD, MA i K. Morlinghaus i T. Fuchs, PhD, MD, (S. C. Koch, PhD, MA i K. Morlinghaus i T. Fuchs, PhD, MD «The Joy Dance Specific Effects of a Single Dance Intervention on Psychiatric Patients with Depression», Arts in Psychotherapy 34, 2007., 340-349), istraživali su, (na uzorku 31 pacijent:18 žena i 13 muškaraca), dijagnosticiranu depresiju kao glavnu ili sporednu dijagnozu. Ispitanici su bili podijeljeni u tri skupine: prva je bila uključena u plesnu terapiju, druga u terapiju slušanjem glazbe, dok je treća skupina podvrgnuta vježbanju na sobnom biciklu.
Ispitanici u prvoj skupini plesali su skupni ples u krugu, s malim poskocima (prema Kestenbergovoj teoriji, poskočni ritmovi potiču osjećaj radosti); ispitanici u glazbenoj skupini slušali su istu glazbu kao i plesna skupina, sjedeći opušteno sa stopalima na podu, dok je treća skupina vozila sobni bicikl do razine ubrzanja pulsa, istog kao i ispitanici u plesnoj skupini.
Uzimajući u obzir mali uzorak ispitanika, rezultati istraživanja ohrabrujući su i od velike pomoći u određivanju prioriteta budućih istraživanja u korištenju psihoterapije pokretom i plesom u radu s psihijatrijskim bolesnicima. Kod bolesnika u plesnoj skupini ustanovljeno je znatno smanjenje depresije, dok je zdravstveno stanje kod bolesnika u druge dvije skupine ostalo nepromijenjeno.
Također, povećanje vitalnosti kod sudionika u plesnoj skupini primjetno je u značajno većoj mjeri, u odnosu na ostale skupine. Gledano u cjelini, najveće promjene očitovale su se u plesnoj skupini: uz porast motivacije, snage, energije i stupnja uživanja u aktivnosti, smanjili su se depresija, beživotnost, anksioznost i umor.
Iako su autori očekivali koristi od sve tri intervencije, ples se pokazao kao jedino sredstvo koje je u značajnoj mjeri smanjilo razinu depresije (nakon intervencije); pacijenti u glazbenoj i ergo grupi osjećali su se u jednakoj mjeri depresivno kao i prije intervencije. Napredak je bio značajniji kod muškaraca nego kod žena, a najveći kod pacijenata s najvišim stupnjem depresije. Općenito, pacijenti s najvišom razinom depresije imali su najviše koristi od psihoterapije pokretom i plesom.
Nadalje, rezultati istraživanja ukazuju na pozitivne sekundarne učinke psihoterapije pokretom i plesom, u usporedbi s farmakoterapijom. Dok lijekovi mogu uzrokovati umor, promjene u mišićnom tonusu, nervozu i sl., psihoterapija pokretom i plesom ima pozitivan i osnažujući efekt na tijelo, djelujući preventivno i kod kardiovaskularnih bolesti, pretilosti, redukcije anksioznosti itd.
Prema autorima, različite analize ukazuju da je psihoterapija pokretom i plesom učinkovitija od drugih terapija na planu poboljšanja slike o svom tijelu i afektivnosti kod pacijenata koji pate od psihičkih ili psihosomatskih oboljenja. Učinci ove terapije su pozitivni na dimenzijama pokreta, tijela i samopercepcije, te na planu percepcije odnosa i biografije. Ovo su rezultati intenzivne intervencije psihoterapije pokretom i plesom u trajanju od dva do tri mjeseca, na uzorku od 45 pacijenata s dijagnosticiranom depresijom u dnevnoj psihijatrijskoj psihoterapeutskoj ustanovi.
Psihoterapija pokretom i plesom je pristup često naročito privlačan ženskim pacijentima. Ovo i ne čudi, s obzirom na to da rezultira poboljšanom slikom o tijelu, boljim raspoloženjem, pozitivnijim poimanjem spolnih uloga, a može prizvati i ugodne libidinalne aspekte (radost, požuda).
Također, rezultati nekih studija sugeriraju da ova psihoterapija stabilizira simpatički živčani sustav. Ona je učinkovita u blagotvornom moduliranju serotonina i dopamina, te ublažavanju psihičkih smetnji kod adolescenata koji pate od blage depresije