Sjećate li se možda kad ste se zadnji put dobro, ali baš dobro isplesali – bilo solo ili u paru, na kakvoj fešti ili kod kuće, sami, uz neku dobru »stvar« s radija – prepustivši tijelu da vodi glavnu riječ? »Dan kad ne plešem je dan kad ne živim«, uzrečica je kojom se u životu vodi Vedrana Kurjan Manestar, pedagoginja, gestalt psihoterapeutkinja i arts psihoterapeutkinja pokretom i plesom. Da, dobro ste pročitali – pokret zaista može liječiti, njime možemo djelovati na emocije, baš kao što i emocije djeluju na naše pokrete i držanje. Kad smo sretni, ushićeni, i naši su pokreti lagani, lepršavi, kad smo pak ljuti ili u strahu, ukočeni smo, ili krutih, oštrih i nervoznih pokreta. Um i tijelo su jedno, smatra se u psihoterapiji pokretom i plesom, tzv. plesnoj terapiji koja se razvila u SAD-u 40-tih godina prošloga stoljeća, a koja je u Europu stigla tridesetak godina kasnije. Njome se i u Hrvatskoj danas bavi više terapeuta, između njih i Vedrana koja je prva u Hrvatsku dovela i edukaciju za plesne terapeute.
Psihičko oslobađanje
Diplomirala je predškolski odgoj i pedagogiju, nakon toga radila u vrtićima kao odgajateljica te u srednjim školama i učeničkim domovima kao pedagog. Paralelno je završila edukaciju za gestalt psihoterapiju te brojne edukacije iz plesne i ART terapije, psihodrame za odrasle i djecu, dugačak je niz. U svojoj privatnoj praksi danas kombinira gestalt, i psihoterapiju plesom, odnosno pokretom, radeći s djecom i odraslima, neovisno o problemima s kojima se suočavaju – pomaže djeci s poteškoćama u razvoju, ali i zdravoj djeci koja se suočavaju s nekim problemom, jednako tako adolescentima i odraslima, bilo da je riječ o borbi s depresijom, anksioznošću, raznim psihičkim, ali i fizičkim problemima i smetnjama.
Spontana improvizacija
Od njih se traži da budu izvrsni, dok oko sebe istovremeno uočavaju da svijet baš i nije takav, ni savršen niti izvrstan. Nastojim da se ti mladi ljudi kod mene prije svega opuste i odmore, da shvate da imaju pravo na odmor, a onda i da se kroz terapiju prisjete djetinjstva i stvari koje su ih kao djecu veselile – da se sjete vremena kad su skakali i igrali se, da posvete pažnju svome tijelu i da ga slušaju, osluškuju i njegove potrebe. Povezujući se sa svojim tijelom, stječu samopouzdanje, samoprihvaćanje, osvješćuju tko su i što su, uče sebe i kako se izraziti, kako biti ono što doista jesu. U djetinjstvu, po gestaltu, imamo osobine koje nam pomažu da »preživimo«, da se održimo i izborimo svoje mjesto, bilo da smo odrastali kao tiha, povučena djeca, ili drugačije. Kasnije te osobine izgubimo, nadomjeste ih neke druge, no potrebno nam je i ono što smo sad, i ono što smo bili, a što smo izgubili – kaže. Djeca se, nažalost, sve manje igraju kroz pokret – kad ste zadnji put na ulici vidjeli da igraju »gumi-gumi«, penju se na stabla, igraju u pijesku ili, primjerice, sa špekulama. Upravo je ta, potonja igra, jako dobra za hiperaktivnu djecu jer su u doticaju sa zemljom, što onda i njih smiruje, tjerajući ih pritom da se fokusiraju na kuglice – kaže Vedrana , i odraslima i djeci općenito preporučajući što više, pa i bosonogog, doticaja s tlom iz kojeg ćemo crpiti energiju i »uzemljivati« se.
Spontanom improvizacijom u pokretu, ističe terapeutkinja, isprobavamo nove načine bivanja, zapravo nove načine sebe, svojih osjećaja i razmišljanja. Osim načinu kretanja i tjelesnog držanja, psihoterapija pokretom i plesom važnost pridaje i drugim neverbalnim znakovima kao što su disanje, gestikulacija, mimika, tonus mišića, geste, načinu korištenja prostora i slično. Psihoterapija pokretom i plesom najčešće se koristi kod anksiozno-depresivnih poremećaja, PTSP-a, kod hiperaktivne, agresivne i povučene djece, ali i kod autizma, trauma zbog emocionalnog i tjelesnog zlostavljanja, kod ovisnosti, poremećaja u prehrani, poremećaja ličnosti, neuroloških poremećaja kao što su demencija, Parkinsonova bolest, traume mozga, kod onkoloških bolesti, ali i za osobni razvoj.
Namijenjena je djeci i adolescentima, odraslima, osobama treće životne dobi, djeci i odraslima s posebnim potrebama, pri čemu se odnos terapeuta prema klijentu, pojašnjava Vedrana , u većoj mjeri uspostavlja neverbalno, putem zrcaljenja. Terapija može biti grupna i pojedinačna, a doprinosi razvoju samopoštovanja, razvijanju ekspresije i kontrole snažnih misli i emocija, što sve u konačnici doprinosi i samoprihvaćanju pa time i boljim vještinama komunikacije, našim kognitivnim vještinama, psihosocijalnom rastu i razvoju. »Ali, ako se ja baš dobro osjećam sjedeć’ ovako, prekriženih nogu i ruku, i ne želim mrdnuti, jel’ to baš toliko loše?«, pitamo Vedranu, koja nam uz smijeh odgovara kako nema pogrešnih pokreta i držanja, no problem nastaje kad su to jedini obrasci kojih se držimo. Naučimo li kako se otvoriti, prema sebi prije svega, shvatit ćemo što još sve možemo sa sobom, i od sebe učiniti. Zaplesati.