Psihoterapija kroz pokret i razvila se kao profesija u Americi i Velikoj Britaniji 40-ih godina. Začetnici plesne terapije su Marian Chase i Mary Whitehouse.
Obje su prvotno bile plesačice koje su kod svojih polaznika plesnih radionica uočile terapeutske efekte plesa, te su se uz suradnju s liječnicima i psihijatrima počele baviti liječenjem pacijenata s psihičkim poteškoćama ili oboljenjima kroz primjenu pokreta i plesa.
Danas je edukacija za plesne psihoterapeute u svijetu različito organizirana. U nekim se Zemljama poučava na Sveučilištima kao poslijediplomski ili dodiplomski studij (SAD, VB i dr.), a u drugim ne postoji kao formalna edukacija već se provodi kroz privatne institucije i s određenim fondom sati plesni terapeuti učlanjuju se u evropska ili američka udruženja plesnih terapeuta, te u udruženja psihoterapeuta u svojoj državi (Njemačka, Poljska i dr.)
Psihoterapija kroz ples i pokret pripada humanistički orijentiranim psihoterapeutskim pravcima i jedna je od četiri kreativne/art terapije uz glazbenu, likovnu i dramsku.
Prema udruženju plesnih psihoterapeuta, psihoterapiju kroz pokret i ples možemo definirati kao psihoterapijsku primjenu pokreta i plesa u kreativnom procesu pri kojem dolazi do emotivne, kognitivne, fizičke i socijalne integracije.
Definicija se temelji na principu da pokret reflektira individualne obrasce osjećaja i mišljenja. Kroz podržavanje pokreta, a u direktnom kontaktu terapeuta i klijenta, terapeut potiče razvoj i integraciju novih obrazaca kroz pokret i emocionalno iskustvo koje prati takve promjene.
Nekad je ples, kao i danas bio dio ceremonija, rituala, slavlja i zabave. Razne su kulture koristile pokret i ples u svojim ritualima kako bi postigli sklad fizičkog, mentalnog i emocionalnog zdravlja. Plesni terapeuti danas nastavljaju tim putem mudrosti.